Talijanski, splitski i trogirski krajolici

U prvoj prostoriji prvog kata izloženi su talijanski, splitski i trogirski krajolici, nastali u razdoblju od kraja 19. stoljeća do početka Drugog svjetskog rata, pa možemo slijediti likovne mijene Vidovićeva odnosa prema prostorima njegova fizičkog i duhovnog zavičaja.

Rano okretanje prirodi i verizmu u tradiciji talijanskih macchiaiola, kratko približavanje impresionizmu ili eksperiment sa segantinijevskim divizionizmom nisu zadovoljili urođenog pjesnika i sanjara koji kao takav nije mogao ostati slijep na duhovna i stilska strujanja koja su pristizala iz Beča, onaj nalet mistike i simbola utjelovljen u secesiji i simbolizmu, što je konačno rezultiralo njegovim priklonom srednjoeuropskoj tematici. Intuitivno je povezao simbolizaciju s apstrahiranjem, odbacio iluzionizam i dao prednost dvodimenzionalnoj slikarskoj plohi (Angelus, 1906./7.) čime je sebi osigurao status jednog od začetnika hrvatskog likovnog moderniteta.

Vec pri kraju Drugog svjetskog rata potpuno je napustio literarne teme i eksplicitnu simboliku, a isto tako prestao koristiti strogo pointilističku tehniku slikanja. Bilo da se služio kolorističkim kontrastima ili pažljivo prebirao po ljestvici sordiniranih tonova, plohe je uokvirivao jakom i tamnom linijom koja je slici cizelirane površine davala ekspresionistička obilježja. Takve su i ranije slike Trogirskog ciklusa (1930. – 1938.), dok je na kasnijima, onima nastalima iza 1936. godine, tražeći put od predmeta do slike, linije i boje, doveo motiv do ruba iščeznuća.